Umetnost kao mesto otpora tumačenju

Ilustracija: Raša Todosijević, akvarel, 2019.

Još sedamdesetih godina prošlog veka utvrđeno je da se autorski pristup Raše Todosijevića simultano prostire kroz široki nehijerarhizovani dijapazon medijskih artikulacija, od kojih su neke tada već bile relativno standardizovane, dok je druge konzervativna likovna kritika još uvek dosta osporavala, ili se čak pred mogućnošću da nešto tako bude medijum umetnosti zgražavala. U tekstu pod nazivom „Sa ulice: pred uvod u istoriju“, iz 1976. godine, on je sa sebi svojstvenom duhovitošću nabrajao šta je u svom radu morao da radi: „Da se mažem blatom, da gutam vodu, da se posipam solju, farbam ruke, jurcam, perem noge, kinjim ribe, farbam fikuse (u belo), dišem poput šarana, stojim u mestu, maskiram u umetnika, mislim na istoriju, knjižim profitere, zezam muzeje, pišem o revoluciji, mrzim umetnost…“

To je, međutim, zavelo mnoge aktere u polju muzejskih praksi, kao i akademskih istraživanja istorije umetnosti, da njegov opus u potpunosti tumače samo na osnovu tako definisanog spektra nekonvencionalnih medija. Insistirano je na njegovim performansima i videima, instalacijama i asamblažima, kao i tekstualnim radovima, dok su njegovi crteži i slike sporadično tretirani. Osnovni razlog za to je u činjenici da su u njegovom radu kustosi i istraživači uglavnom tražili to što je Nove umetničke prakse, u koje su ga svrstavali, na jasan način izdvajalo od umetnosti umerenog modernizma, sa njenim estetskim premisama, kao i od antimodernističkih umetnika koji su propagirali povratak integralnom slikarstvu. Često su tumači Todosijevićevih radova čak verovali u svojevrsnu evoluciju umetnosti, koja bi se svojim glavnim tokom kretala od jednomedijskih do višemedjskih radova, i od likovnog i oblikovnog pristupa radovima ka procesualnom i izvođačkom u raznim pojavnim oblicima. U svojim tekstovima, kao i intervjuima i izjavama, Todosijević je i sam neretko insistirao na raskidu sa paradigmama koje su u umetnosti vladale u doba njegovog školovanja na slikarskoj klasi na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu, ali to nije nikada dovelo do njegovog napuštanja slikarstva, već samo do promena u pristupu i motivima. Tako je još u katalogu izložbe „Nova umjetnička praksa 1966-1978“, održanoj 1978 u Zagrebu, u Galeriji suvremene umjetnosti, Jasna Tijardović napisala da je u periodu kada je intenzivno krenuo sa performansima (a to su godine 1973-1975), Todosijević uporedo radio na „realizaciji slika koje će označiti kao elementarno slikanje u okviru elementarne ili postestetske umetnosti“.

Umetnost Raše Todosijevića

Tada su te slike izlagane u okviru izložbi na kojima su, kao kriterijum izbora slikarskih radova na njima predstavljenim, postavljana tri prefiksa razlike u odnosu na ostalo slikarstvo tog perioda. Te slike su, naime, tako određivane kao primeri postkonceptualnog, postobjektnog ili primarnog slikarstva. U tom okviru su Todosijevićeve slike tokom sedamdesetih godina izlagane u beogradskom SKC-u (1974), gde je izveo i neke od ključnih performansa, u Salonu Muzeja savremene umetnosti (1975) i Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu (1975). Akvarel, kao brzu tehniku, redovno je koristio radi beleženja uzgrednih misli i ideja, koje je nekada razvijao u šire celine i postavljao i u druge medije, kao u ciklusu radova DA, i Bog voli Srbe. I u okviru projekta Svetlost i tama simbola, koji je izlagao u Paviljonu Srbije na 54. Bijenalu u Veneciji 2011, uz objekte, fotografije i instalacije nalazili su se i crteži i akvareli. Te godine se u izdanju izdavačke kuće Lom pojavila i knjiga pod nazivim Ulaz u raj ili Kraj istorije, koja je sadržavala Todosijevićeve „apokrifne priče o umetnosti“ i reprodukcije akvarela. Poslednje beogradsko predstavljanje njegovih akvarela bilo je u okviru izložbe u Ostavinskoj galeriji u Kulturnom centru Magacin u Beogradu, februara 2018. Nju je osmislio kustos Branislav Dimitrijević i realizovao pod nazivom Srpske lepe umetnosti, preuzetim od Branka Vučićevića. 

Ilustracija: Raša Todosijević, akvarel, 2019.

U katalogu Todosijevićevih radova koju je beogradski SKC izdao 1980, pod nazivom Velike južne predstave, Ješa Denegri se osvrnuo na njegov pomenuti stilski, jezički i medijski nomadizam, u pokušaju da ga odredi u sklopu tendencija u okviru Novih umetničkih praksi. Odredio ga je kao korišćenje „različitih medija i načina izražavanja, sa ciljem zauzimanja što šireg područja ispoljavanja vlastitih ideja, stavova i pogleda, pri čemu se svesno više ne vodi računa o zahtevima za homogenošću stila kao osnovne prepoznatljive oznake nekog autorskog opredeljenja“. To određenje heterogenosti razjašnjava zašto je relativno teško uvideti neki jasan stilski, pa čak i motivski sled u Todosijevićevim radovima u mediju akvarela. U konkretnom primeru, ne postoji formalna niti stilska veza njegovih akvarela iz poslednje decenije prošlog veka, u kojima je radio ciničnu persiflažu lokalnog pikasoovskog nasleđa uronjenog u velike teme o kultu nacije, te umetnika koga ta nacija slavi i kome se zahvaljuje, i ovih sada izloženih, u kojima dominira primarna konkretnost materijalnih dejstava boje, površine i kompozicije. U ovim sadašnjim radovima nema referencijalnosti ni spram istorije umetnosti, ni spram društveno-političkog konteksta. Sve je svedeno na čisto zadovoljstvo u slikanju, kao zadovoljstvo u sažimanju nesvesnih sadržaja u veoma jednostavne piktoralne kompozicije, na način koji nije opterećen pravilima i uzorima, niti borbom protiv njih, to jest pokušajem da im se uzmakne. Čak se može tvrditi i da su oni načinjeni na način koji teži da stalno različitim putevima izmiče bilo kakvom metajezičkom interventnom zahvatu teorije i istorije umetnosti.

Ovi akvareli nisu deo nekog projekta, niti imaju konceptualno jasno definisanu pozadinsku priču koju bi plasirali, već se svode na svoju konretnu vizualnu prisutnost, ispunjenu indeksičnim elementima umetnikove prakse tokom koje su nastali, to jest tragovima procesa koji kod njega teče paralelno sa drugim, projektno usmerenim načinima rada. Ako tim svojim postojanjem nešto i demonstriraju, to je samo individualnost umetnika koji ne robuje principu doslednosti i ne želi da se svede na nosioca brenda koji garantuje ujednačenost i prepoznatljivost svih proizvoda koji nose njegov potpis. 

Ilustracija: Raša Todosijević, akvarel, 2019.

Ovi se akvareli teško mogu na adekvatan način kontekstualizovati u okviru tendencija u apstraktnoj umetnosti prošlog veka, iako na prvi pogled bude asocijacije i aluzije kod posmatrača, a verovatno u sebi i nose neke nereflektovane tragove umetnikovog višedecenijskog predanog proučavanja istorije umetnosti, koje je evidentno u njegovim tekstovima objavljivanim u časopisu „Umetnost” sedamdesetih godina. U intencionalnom smislu, ovi akvareli nisu ni komentari, ni omaži, niti su rezultat borbe da se izađe iz neke senke tuđih uticaja. Možda se jedino mogu nazvati post-konceptualnim, ali samo u smislu da im je prethodilo autorovo iskustvo bavljenja konceptualnom umetnošću, kao i epistemološki rez koji se desio na nivou javnog sagledavanja i tumačenja umetnosti uopšte, krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog veka. Taj je pridev, u svom današnjem značenju odredio Peter Ozborn u svojoj knjizi o filozofiji umetnosti iz 2013. godine, tvrdeći da „post-konceptualna umetnost nije naziv za neki specifičan tip umetnosti, koliko za istorijsko-ontološko stanje produkcije savremene umetnosti u opštem smislu“. U tom smislu, samim svojim postojanjem, ovi akvareli, s jedne strane, svedoče o tome da ideali na kojima je počivala čista, to jest analitička verzija konceptualne umetnosti, kao antiestetske i dematerijalizovane, ipak nisu opstali u istorijskom smislu. S druge strane, oni svedoče i o tome da estestski potencijal koji u sebi nose, nije nužno nešto što će ih automatski povezati sa slikarskim praksama koje su bile dominantne pre tog pominjanog epistemološkog reza. Možda je, stoga, njihova istorijska uloga u tome da pruže otpor aktualnoj teoriji, delegitimišu sva poštapanja dihotomijama iz doba neoavangardi, i traže nove jezičke modele kojima bi se umetnički doprinosi autora kao što je Todosijević artikulisali na adekvatan način. 

Stevan Vuković

Newsletter

Prijavite se na naš newsletter i ostanite u toku sa najavama budućih dešavanja

Subscription Form